Multilateralni međunarodni sporazumi

UNECE Konvencija o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša (tzv. Aarhuška konvencija) usvojena je na 4. Ministarskoj konferenciji „Okoliš za Europu“ 25. lipnja 1998. u Danskom gradu Aarhusu. Konvencija je stupila na snagu 30. listopada 2001. nakon što ju je ratificiralo 16 država te predstavlja međunarodni pravni okvir u području zaštite okoliša. Hrvatska je postala stranka Aarhuške konvencije u lipnju 2007. godine (NN-MU 7/08)

Tekst Aarhuške konvencije NN-MU 1/07
Više na službenim stanicama UNECE: http://www.unece.org/env/pp/welcome.html

Aarhuška konvencija utvrđuje prava u vezi s okolišem kao osnovu za uključivanje građana i njihovih udruženja u politike okoliša, što je preduvjet razvoja okolišne demokracije. Ona se temelji na načelu 10. iz Deklaracije iz Rija i putokaz je kako se održivi razvoj može postići jedino uključivanjem svih dionika u društvu. Aarhuška konvencija uspostavlja vezu između odgovornosti tijela vlasti i zaštite okoliša jer je usmjerena na demokratsku suradnju javnosti s tijelima javne vlasti te utire put novom postupku sudjelovanja javnosti u dogovaranju i provedbi međunarodnih sporazuma.

Aarhuška konvencija se odnosi na:
Pristup informacijama o okolišu - pravo svakoga na informaciju o okolišu koja imaju tijela vlasti. To se odnosi i na informacije o izvješćima o stanju okoliša, o mjerama i politikama koje se poduzimaju vezane za okoliš u svrhu poboljšanja sigurnosti i zdravlja građana. Tijela vlasti moraju biti aktivna u prikupljaju informacija o okolišu, razvoju informacijskih sustava i u razdiobi informacija o okolišu, kao i u odgoju i obrazovanju o okolišu.
Sudjelovanje javnosti u odlučivanju u pitanjima okoliša - tijela vlasti trebaju stvoriti uvjete kako bi se omogućilo zainteresiranoj javnosti i nevladinim organizacijama da komentiraju prijedloge mjera, propisa, politika, planova, programa i projekata, a utječu na okoliš. Komentari se moraju uzeti u obzir te se informacija o razlozima za konačnu odluku treba obaviti. Popisano je 18 djelatnosti u kojima javnost treba sudjelovati (energetika, proizvodnja i prerada metala, industrija minerala, kemijska industrija, gospodarenje otpadom i otpadnim vodama, industrijska postrojenja, izgradnja pruga cesta i luka, brane, transport plina, nafte ili kemikalija, postrojenja za intenzivni uzgoj peradi ili svinja, klaonice i dr.).
Pristup pravosuđu u pitanjima okoliša – pravo na pravosudni postupak i osporavanja odluke javne vlasti radi dokazivanja povrede prava vezanih za propise iz okoliša i drugih propisa.

Stranke su usvojile Protokol o registrima ispuštanja i prijenosa onečišćujućih tvari (Protocol on Pollutant Release and Transfer Registers, PRTR) uz Aarhušku konvenciju 2003.g., kako bi se ojačala provedba prvog stupa, pristup informacijama o okolišu.

SMJERNICE UNECE-a ZA PROVEDBU AARHUŠKE KONVENCIJE
Vodič za provedbu Aarhuške konvencije
U 2013. godini UNECE je izradio novi Vodič za provedbu Aarhuške konvencije koji pojašnjava pojedine odredbe Konvencije. Također sadrži upute o provedbi odredbi Konvencije koje se temelje na primjerima dobre prakse stranaka, kao i na nalazima i mišljenjima Odbora za ocjenu usklađenosti (Compliance Committee)

Preporuke za učinkovitije korištenje elektroničkih informacijskih alata kojima se  omogućuje pristup javnosti informacijama o okolišu
Preporuke su nastale u svrhu provedbe članka 5., stavka 2. Aarhuške konvencije, kojim je propisana dužnost svake Stranke da, u okviru nacionalnog zakonodavstva, osigura javnosti učinkovit i transparentan pristup informacijama o okolišu i u svrhu provedbe članka 5., stavka 3. kojim je propisana dužnost svake Stranke da osigura postupno objavljivanje informacija o okolišu u elektroničkim bazama podataka koje su lako dostupne javnosti putem javnih telekomunikacijskih mreža. Tekst preporuka nalazi se ovdje.

Smjernice za promicanje načela Aarhuške konvencije u međunarodnim forumima
Smjernice su nastale na temelju članka 3. stavka 7. Aarhuške konvencije  kako bi se osigurale opće  upute u vezi promicanja primjene načela Aarhuške konvencije u međunarodnim forumima u pitanjima okoliša.  Usvojene su na II. sastanku Stranaka 2005.g. u Almatyju, pa se još i zovu Smjernice iz Almatyja. Tekst smjernica nalazi se ovdje.

Informacije o najboljim praksama
U provedbi Aarhuške konvencije pored propisa važnu ulogu imaju primjeri dobre prakse te se oni  mogu koristiti kao norma, ili mjerilo u odnosu na koje se postojeća praksa uspoređuje te se prema njima prilagođava gdje je to potrebno.
• Aarhus Clearinghouse (Razmjena informacija vezanih uz Aarhušku konvenciju):
• Environmental Communication Networks (Komunikacijska mreža za okoliš): Vodič s opisom stvarnih slučajeva koji mogu biti korisni službenicima koji rade s informacijama o okolišu (Guide with description of actual cases which might inspire public officials working with environmental information) (siječanj 2007.). Kontakt: UNEP, Information Unit for Conventions

EUROPSKA UNIJA I AARHUŠKA KONVENCIJA
Europska unija je stranka Aahuške konvencije od 2005.g. te je usvojila dvije Direktive kako bi osigurala provedbu prvog i drugog stupa Aarhuške konvencije u svojim tijelima i državama članicama: 
- Direktiva 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu i stavljanju izvan snage Direktive vijeća 90/313/EEZ
- Direktiva 2003/35/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 26. svibnja 2003. kojom je osigurano sudjelovanje javnosti kod izrade određenih planova i programa koji se odnose na okoliš te se njom izmjenjuju i dopunjuju odredbe o sudjelovanju javnosti i pristupu pravosuđu u direktivama vijeća: 85/337/EEZ i 96/61/EZ
Odredbe Aarhuške konvencije integrirane su i u druge propise EU, a u tijeku su konzultacije oko izrade Direktive koja bi obuhvatila temu pristupa pravosuđu u pitanjima okoliša.
Više na stanicama Europske komisije: http://ec.europa.eu/environment/aarhus/legislation.htm

AARHUŠKA KONVENCIJA U HRVATSKOJ
Odredbe Aarhuške konvencije i Direktiva EU koje se odnose na Aarhušku konvenciju prvenstveno su prenesene u Zakon o zaštiti okoliša (NN 80/13, 153/13, 78/15), ali i u druge nacionalne propise. Više o propisima, poduzetim mjerama, praksi i iskustvima, nalazi se u Nacionalnim izvješćima o provedbi Aarhuške konvencije. Naime, stranke Aarhuške konvencije su obvezne između dvije sjednice stranaka podnijeti Nacionalna izvješća o provedbi Aarhuške konvencije Tajništvu Konvencije u UNECE, Ženeva. Na osnovu njih Tajništvo izrađuje zajedničko izvješće (synthesis report) koje se predstavlja na sjednicama stranaka (Meeting of Parties, MOP).

II. Nacionalno izvješće o provedbi Aarhuške konvencije 2010.:
HR https://mingo.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/doc/ii_nacionalno_izvjesce_o_provedbi_aarhuske_konvencije.pdf
EN https://mingo.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/doc/ii_nacionalno_izvjesce_o_provedbi_aarhuske_konvencije-eng.pdf

I. Nacionalno izvješće o provedbi Aarhuške konvencije 2009.
HR https://mingo.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/doc/i_nacionalno_izvjesce_o_provedbi_aarhuske_konvencije.pdf
EN https://mingo.gov.hr/UserDocsImages/arhiva/doc/i_nacionalno_izvjesce_o_provedbi_aarhuske_konvencije-eng.pdf

Prijedlozi za poboljšanje prakse informiranja i uključivanja javnosti u okolišno odlučivanje na lokalnoj i područnoj razini (2013.)
U okviru projekta Dijalogom sa civilnim društvom do boljeg okoliša, kojeg vodi udruga Zelena Istra, izrađen je popis prijedloga za poboljšanje prakse informiranja i uključivanja javnosti u okolišno odlučivanje na lokalnoj i područnoj razini. Dokument se može vidjeti ovdje.

Smjernice za informiranje i sudjelovanje javnosti i zainteresirane javnosti u postupcima procjene utjecaja zahvata na okoliš (PUO) i strateške procjene utjecaja plana i programa na okoliš (SPUO) (2011.)
Ministarstvo je u suradnji s Regionalnim centrom zaštite okoliša izradilo Smjernice za informiranje i sudjelovanje zainteresirane javnosti u postupcima procjene utjecaja zahvata na okoliš (PUO) i strateške procjene utjecaja plana i programa na okoliš (SPUO).

Na izvanrednom sastanku stranaka u Kijevu, Ukrajina, 2003. u okviru 5. Ministarske konferencije „Okoliš za Europu“ usvojen je Protokol o registrima ispuštanja i prijenosa onečišćujućih tvari (Protocol on Pollutant Release and Transfer Registers, PRTR) uz Aarhušku konvenciju. Protokol PRTR je stupio na snagu 8. listopada 2009. nakon što ga je ratificiralo 16 država, uključujući i Hrvatsku, čime je postao pravno obvezujući međunarodni instrument.

Protokol PRTR je izrađen s ciljem da se ojača prvi stup Aarhuške konvencije koji se odnosi na pristup javnosti informacijama o okolišu. Protokol PRTR obvezuje uspostavu usklađenih registara ispuštanja i prijenosa onečišćujućih tvari koji će pomoći pri utvrđivanju najvećih točkastih izvora onečišćenja, uključujući one koji ispuštaju stakleničke plinove koji pridonose klimatskim promjenama. Definira obveze prikupljanja podataka za registre onečišćavanja okoliša i definira tko i što izvješćuje. Sadrži popis od 86 onečišćujućih tvari iz točkastih izvora te obvezuje izvješćivanje o onečišćujućim tvarima iz difuznih izvora, o otpadu i prijenosu opasnog otpada.
Tekst protokola PRTR (NN - MU 4/08)
http://narodne-novine.nn.hr/clanci/medunarodni/2008_06_4_69.html
Više na službenim stanicama UNECE: http://www.unece.org/env/pp/prtr.html

Europska unija i Protokol PRTR
Europska unija je donijela Uredbu 166/06 Europskog Parlamenta i Vijeća o uspostavljanju Europskog registra ispuštanja i prijenosa onečišćujućih tvari (E-PRTR) kako bi osigurala dostupnost informacija o okolišu. Uredba je nastala na temelju Aarhuške konvencije i Protokola PRTR, a propisuje obveznike izvješćivanja i vođenje evidencije o 91 onečišćujućoj tvari te rokove do kada države članice trebaju poslati izvješća Europskoj komisiji koja će uz pomoć Europske agencije za okoliš uklopiti te podatke u zajednički europski registar za E-PRTR.
Više o registru E-PRTR: http://prtr.ec.europa.eu/Home.aspx

Protokol PRTR u Hrvatskoj
U svrhu provedbe Protokola PRTR uz Aarhušku konvenciju i Uredbe EU 166/06 o E-PRTR, Zakon o zaštiti okoliša (NN 80/13, 153/13, 78/15) propisuje osnivanje nacionalnog Registra onečišćavanja okoliša (ROO) za kojega je nadležna Hrvatska agencija za okoliš i prirodu. U Pravilniku o registru onečišćavanja okoliša (NN 87/15) su definirani obvezni sadržaj i način vođenja sustava ROO, obveznici dostave podataka, način, metodologija i rokovi prikupljanja i dostavljanja podataka o ispuštanju, prijenosu onečišćujućih tvari u okoliš, otpadu, podaci o onečišćivaču, tvrtki, postrojenju, rok i način obavještavanja javnosti, način provjere i osiguranja kvalitete podataka, rok čuvanja podataka i obavljanje stručnih poslova vođenja sustava ROO.
Više o Registru onečišćavanja okoliša i Hrvatskom nacionalnom portalu Registra onečišćavanja okoliša može se naći na stranicama Hrvatske agencije za okoliš i prirodu
http://www.azo.hr/RegistarOneciscavanjaOkolisaROO01.
 

Države članice UNESCO-a usvojile su Konvenciju o svjetskoj baštini 1972. godine, koja ima za cilj osigurati, koliko god je moguće, adekvatnu identifikaciju, zaštitu, očuvanje i prezentaciju svjetske baštine. Kulturna i prirodna baština svrstava se u neprocjenjiva i nezamjenjiva dobra, ne samo svake pojedine zemlje već i cjelokupnog čovječanstva. Gubitak bilo kojeg od tih dobara neprocjenjive vrijednosti zbog propadanja ili nestajanja, znači osiromašenje baštine svih naroda svijeta. Dijelovi te baštine, zbog svojih iznimnih osobina, mogu se smatrati dobrima "iznimne univerzalne vrijednosti" koji se upisuju na Listu svjetske baštine i kao takovi zavređuju posebnu zaštitu od opasnosti koje im sve više prijete. Stari grad Dubrovnik, Dioklecijanova palača u Splitu te Nacionalni park Plitvička jezera su među prvim lokalitetima u svijetu uvršteni na Listu svjetske baštine još 1979. godine što potvrđuje njihovu prepoznatljivost i vrijednost u svijetu. Kasnije su još upisani Povijesna jezgra Trogira, Eufrazijeva bazilika u Poreču, Katedrala sv. Jakova u Šibeniku te Starogradsko polje na Hvaru.

Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, Uprava za zaštitu prirode je središnja nacionalna točka za provođenje konvencije za područje prirodne baštine. Konvencija ima Odbor za svjetsku baštinu i Fond za svjetsku baštinu koji djeluju od 1976. godine. Republika Hrvatska je 2013. po prvi puta izabrana za člana Odbora za svjetsku baštinu za razdoblje od četiri godine. Neke od ključnih aktivnosti u provođenju konvencije je kvalitetno upravljanje postojećim lokalitetima Svjetske baštine, periodično izvješćivanje o stanju lokaliteta, provedbu znanstvenih i tehničkih studija koje će definirati aktivnosti za uklanjanje opasnosti koje ugrožavaju baštinu, poduzimanje svrsishodnih pravnih, znanstvenih, tehničkih, administrativnih i financijskih mjera za zaštitu baštine, promicanje osnivanja ili razvoja nacionalnih ili regionalnih centara za edukaciju o zaštiti, očuvanju i prezentaciji baštine, te poticanje znanstvenog istraživanja na tim područjima (Znanstveno stručni centar Ivo Pevalek u NP Plitvička jezera), prepoznavanje i nominiranje novih dobara svjetske baštine, okupljanje stručnjaka iz područja kulturne i prirodne baštine i ugrađivanje zaštite baštine u sveobuhvatne programe planiranja.

Više informacija možete naći na stranicama konvencije: http://whc.unesco.org/en/convention/

Konvencija o biološkoj raznolikosti (Convention on Biological Diversity – CBD) kao globalno prihvaćen dokument koji uspostavlja očuvanje bioraznolikosti kao temeljno međunarodno načelo u zaštiti prirode i zajedničku obvezu čovječanstva. Donesena je u Rio de Janeiru 1992. godine na Konferenciji Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju. U Republici Hrvatskoj je stupila na snagu 7. listopada 1996. godine (NN-Međunarodni ugovori 6/96).

Bioraznolikost je prepoznata kao sveukupnost svih živih organizama kao sastavnica ekosustava, a uključuje raznolikost unutar vrsta, između vrsta, životnih zajednica, te raznolikost između ekosustava. Važnost bioraznolikosti očituje se u međuovisnosti svih živih organizama i njihovog uravnoteženog djelovanja kao ključa zdravlja planeta kao cjeline.

Stranke potpisnice su se obvezale na ostvarivanje tri cilja Konvencije:

1. očuvanje sveukupne bioraznolikosti
2. održivo korištenje komponenata bioraznolikosti
3. pravedna i ravnomjerna raspodjela dobrobiti koje proizlaze iz korištenja genetskih izvora.

U cilju implementacije Konvencije na nacionalnoj, regionalnoj i globalnoj razini, Stranke potpisnice usvajaju Strateški plan Konvencije za desetogodišnje razdoblje. Na desetom sastanku Konferencije stranaka Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD/COP-10), koji se održao u listopadu 2010. godine u Nagoyi, Japan, usvojen je novi, desetogodišnji Strateški plan Konvencije za razdoblje 2011. - 2020., kao temeljni dokument za usmjeravanje međunarodnih i nacionalnih aktivnosti kako bi se očuvala bioraznolikost te se pridonijelo ostvarenju temeljna tri cilja Konvencije. Novi Strateški plan CBD-a sadrži 20 ciljeva (“Aichi Biodiversity Targets”) za smanjenje gubitka i pritisaka na bioraznolikost, očuvanje bioraznolikosti na svim razinama, poboljšanje i održavanje dobrobiti/usluga koje dobivamo od bioraznolikosti te osiguranje jačanja kapaciteta. Neki od najvažnijih ciljeva na koje su se stranke Konvencije obvezale su težiti potpunom zaustavljanju gubitka prirodnih staništa (barem prepoloviti gubitak), uključujući šume, zaštititi 17% površine kopnena i kopnenih voda te 10%  mora i obalnih ekoloških sustava. Nastavno na globalni proces usvojena je i EU Strategije o bioraznolikosti 2020. koja postavlja okvir državama članica obvezujući se na zaustavljanje gubitka bioraznolikosti i degradacija ekosustava u EU do 2020, te njihovo obnavljanje gdje je to moguće, čime se izravno doprinosi sprečavanju globalnog gubitak bioraznolikosti.

Prema članku 6. Konvencije, kako bi stranke bile u mogućnosti implementirati ciljeve Konvencije, sve države stranaka trebaju izraditi strategije, planove ili programe za očuvanje i održivo korištenje biološke raznolikosti. Slijedom navedenih obveza, Republika Hrvatska je 1999. godine donijela prvu Strategiju i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti (NN 81/99), kojom se po prvi puta sustavno zacrtala i cjelovito planirala djelatnost zaštite prirode. Strategija je temeljni dokument zaštite prirode, koji određuje dugoročne ciljeve i smjernice očuvanja biološke i krajobrazne raznolikosti i zaštićenih prirodnih vrijednosti, te načine njezina provođenja, u skladu s ukupnim gospodarskim, društvenim i kulturnim razvojem Republike Hrvatske. S obzirom na velike promjene u koncepciji zaštite prirode, uspostavom novog zakonodavnog i institucionalnog okvira zaštite prirode koji su se dogodili prije svega zbog pristupanja međunarodnim konvencijama i sporazumima iz područja zaštite prirode, te uslijed procesa pridruživanja Europskoj uniji i usklađivanja zakonodavstva s relevantnim direktivama i uredbama EU pokazala se potreba ne samo za revizijom Strategije iz 1999. godine, nego i sagledavanjem strateških ciljeva i smjernica na sasvim novoj osnovi. Stoga je 2008. godine Sabor donio novu Strategiju i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti (NN 143/08).

Republika Hrvatska redovito priprema nacionalna izvješća o provedbi Konvencije te mjerama za ostvarenje tri cilja konvencije. Tijekom 2009. godine pripremljeno je 4. nacionalno izvješće za Konvenciju o biološkoj raznolikosti, dok je trenutno u pripremi 5. nacionalno izvješće.

Više o Konvenciji o biološkoj raznolikosti: www.cbd.int

Desetljeće biološke raznolikosti

Generalna skupština Ujedinjenih naroda je na svom zasjedanju 10. prosinca 2010. godine proglasila DESETLJEĆE BIOLOŠKE RAZNOLIKOSTI od 2011. do 2020. godine (Rezolucija 65/161). Slijedeći poziv desete Konferencije stranaka Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD COP 10), s ciljem doprinosa provedbi Strateškog plana Konvencije, Generalna skupština UN-a proglasila je razdoblje 2011. -2020. UN Desetljećem biološke raznolikosti. Novi, desetogodišnji Strateški plan Konvencije o biološkoj raznolikosti  za razdoblje 2011.-2020., usvojen na 10. konferenciji CBD-a, je temeljni dokument za usmjeravanje međunarodnih i nacionalnih aktivnosti kako bi se očuvala bioraznolikost te se pridonijelo ostvarenju temeljna tri cilja Konvencije.

Protokol o biološkoj sigurnosti uz Konvenciju o biološkoj raznolikosti (Kartagenski protokol) je međunarodni pravno-obvezujući instrument koji doprinosi osiguranju odgovarajuće razine zaštite na polju sigurnog prijenosa, rukovanja i uporabe modificiranih živih organizama (LMO), odnosno genetski modificiranih organizama (GMO) koji proizlaze iz suvremene biotehnologije i koji mogu imati negativan učinak na očuvanje i održivu uporabu biološke raznolikosti, vodeći također računa o opasnostima po ljudsko zdravlje. Ovaj Protokol posebno težište stavlja na prekogranični prijenos modificiranih živih organizama (LMO) odnosno genetski modificiranih organizama (GMO).

Republika Hrvatska ratificirala je Kartagenski protokol 29. kolovoza 2002. godine i postala strankom Protokola 11. rujna 2003. godine. Protokol je dogovoren u okviru UN Konvencije o biološkoj raznolikosti.

Tekst protokola na engleskom i hrvatskom jeziku dostupan je u Zakonu o potvrđivanju Protokola o biološkoj sigurnosti (Kartagenski protokol) uz Konvenciju o biološkoj raznolikosti (NN - Međunarodni ugovori 7/2002).

Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divljih životinja i biljaka (CITES) je međunarodni sporazum čiji je cilj sprječavanje nekontrolirane međunarodne trgovine i komercijalnog iskorištavanja ugroženih vrsta, održavanje ekološke ravnoteže unutar populacija vrsta koje su predmet međunarodne trgovine te pružanje pomoći državama potpisnicama Konvencije u postizanju održive trgovine. CITES je skraćenica engleskoga naziva, ali je poznata i kao "Washingtonska konvencija". Stupila je na snagu 1. srpnja 1975. godine i otada joj je pristupilo ukupno 180 država svijeta, što je čini najšire prihvaćenom međunarodnom konvencijom s područja zaštite prirode.

CITES je uspostavljen kao sustav nadzora međunarodne trgovine zasnovan na postupku izdavanja uvoznih i izvoznih dopuštenja koji se jednoznačno primjenjuje u svim državama potpisnicama.

Europska unija u potpunosti provodi CITES konvenciju od 1. siječnja 1984. Zbog jedinstvenog europskog tržišta odredbe CITES konvencije moraju se jednoznačno primijenjivati u svim državama članicama EU prema odredbama paketa tzv. „EU Wildlife Trade uredbi“, od kojih je trenutno 7 na snazi:

1. Uredba Vijeća (EZ) br. 338/97
2. Uredba Komisije (EU) br. 750/2013
3. Uredba Komisije (EZ) br. 865/2006
4. Uredba Komisije (EU) br. 100/2008
5. Uredba Komisije (EU) br. 791/2012
6. Provedbena uredba Komisije (EU) br. 792/2012
7. Provedbena uredba Komisije (EU) br. 888/2014

Republika Hrvatska od dana pristupanja Europskoj uniji, tj. od 1. srpnja 2013., u prekograničnom prometu i trgovini divljim vrstama postupa po navedenim uredbama, dok su Zakonom o prekograničnom prometu u trgovini divljim vrstama (NN 94/2013) dodatno definirana provedbena tijela u Republici Hrvatskoj i prekršajne odredbe.

Svaka država potpisnica Konvencije je dužna imenovati tijelo nadležno za izdavanje dopuštenja te jedno ili više savjetodavnih znanstvenih tijela u cilju provođenja odredbi. U Republici Hrvatskoj upravno tijelo nadležno za provedbu CITES konvencije (CITES MA) i izdavanje dopuštenja je Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, Uprava za zaštitu prirode, dok je Državni zavod za zaštitu prirode nadležno znanstveno tijelo (CITES SA).

Za učinkovitu provedbu uredbi i Konvencije potrebna je kontinuirana suradnja svih provedbenih tijela (carina, policija, granična veterinarska i fitosanitarna inspekcija, inspekcija zaštite prirode). Izdavanje dopuštenja i potvrda tek je prvi korak u lancu međunarodne trgovine divljim vrstama, a samo se uz učinkovitu kontrolu i kažnjavanje počinitelja koji krše odredbe Konvencije osigurava postizanje njezinih ciljeva u cijelosti.

Godišnja se vrijednost međunarodne trgovine divljim vrstama procjenjuje se na milijarde američkih dolara, a na nezakonitom tržištu se po godišnjoj zaradi nalazi uz bok trgovini narkoticima, oružjem i ljudima.

Propisi koji reguliraju trgovinu divljim vrstama u Republici Hrvatskoj:

• Zakon o prekograničnom prometu i trgovini divljim vrstama (NN 94/2013)
• Zakon o potvrđivanju Konvencije o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divljih životinjai biljaka (CITES) (NN-Međunarodni ugovori 12/99)

Konvencija o vlažnim područjima, (Ramsar 1971), Ramsarska konvencija donesena je 2. veljače 1971. godine kada su u iranskom crnomorskom mjestu Ramsaru predstavnici 18 zemalja prihvatili tekst dogovora o zaštiti i očuvanju vlažnih područja. Cilj ovog dokumenta je očuvanje onih područja na Zemlji koja su od presudne važnosti za opstanak mnogih biljnih i životinjskih vrsta i njihovih zajednica od kojih mnoge čovjek koristi i u određenoj mjeri ovisi o njima te kroz mnogostruku korisnu ulogu koju ova područja imaju u životu ljudi. 2. veljače svake godine se u svijetu obilježava Svjetski dan vlažnih područja, a pod okriljem Konvencije o vlažnim područjima.

Konvencija je stupila na snagu 1975. godine kada je njezin depozitar UNESCO zaprimio akte o ratifikaciji prvih sedam zemalja. Članom konvencije mogu biti samo zemlje koje su članice Organizacije ujedinjenih naroda, ali Konvencija blisko surađuje sa mnogim međunarodnim nevladinim organizacijama - IUCN, WWF, Wetland International, kao i drugim međunarodnim subjektima koji imaju status suradnika, promatrača. Ova Konvencija danas broji 168 zemalja članica i jedna je od najstarijih koje se bave pitanjima zaštite prirode. Prilikom pristupa Konvenciji svaka zemlja mora odabrati po određenim kriterijima najmanje jedno vlažno područje koje će odlučiti sačuvati i trajno se za njegov opstanak brinuti. Takvo se područje upisuje na popis vlažnih područja od međunarodnog značaja - Ramsarski popis. Tako je nastao Ramsarski popis na kojem se danas nalazi 2177 područja pokrivajući ukupnu površinu od oko 209 milijuna hektara na svim kontinentima.

Hrvatskoj je na njezin zahtjev priznato punopravno članstvo od 25. lipnja 1991. godine, od kada je donesena odluka o razdruživanju s drugim dijelovima bivše države. Republika Hrvatska je na Ramsarski popis nominirala četiri svoja vlažna područja, koja ja Konvencija i prihvatila s 18. siječnjem 1993. godine. Na popisu se nalaze:

• Park prirode „Lonjsko polje“ kao najveće poplavno i retencijsko područje u dolini rijeke Save. Različiti ekološki uvjeti koji se ovdje izmjenjuju u prostoru ali i tijekom godine, uvjetuju razvitak različitih životnih zajednica. Područje Parka prirode ima i posebnih vrijednosti izraženih kroz tradicionalno, stočarsko korištenje ovog vlažnog područja kao i ruralnu tradicionalnu arhitekturu.
• Park prirode „Kopački rit“ koji predstavlja unutrašnju deltu, poplavno područje na utoku Drave u Dunav. Još u ranijim stoljećima prepoznato je zbog svog bogatog živog svijeta, a zakonsku zaštitu uživa od 1967. godine. Ovo je područje zanimljivo u i vegetacijskom pogledu zbog poplavnih šuma koje su tamo vrlo dobro razvijene, svojeg značaja za ptičji svijet - mnoge su rijetke vrste poput crne rode, orla štekavca i stepskog sokola ovdje redovite stanarice. Obilje vode za vrijeme poplava područje čini važnim mrjestilištem riba u ovom dijelu toka Dunava.
• Delta rijeke Neretve jedina je prava delta koju Hrvatska ima i koja je u dobrom dijelu sa svim svojim obilježjima vlažnog i močvarnog područja još očuvana. Pripada rijetkim reliktnim sredozemnim močvarama sa očuvanim obalnim lagunama. Područje je izričito važno u ornitološkom pogledu. Ovdje je zabilježeno 310 vrsta ptica, stanarica te onih u selidbi i zimovanju. Područje je važno i u ihtiološkom pogledu i jedinstveno je po tradicionalnom načinu obrade zemlje - jaženjem. Kulturna baština područja je također bogata zbog milenijske naseljenosti. Zbog svega rečenog, područje delta rijeke Neretve planira se zaštititi u kategoriji parka prirode.
• Ribnjaci „Crna Mlaka“ kod Jastrebarskog, prostorno je najmanje područje no ovdje se, posebno tijekom zime, može vidjeti svo bogatstvo ptičjeg svijeta koje ovamo dolazi ili tamo stalno živi. Područje ja zaštićeno kao ornitološki rezervat.

Dana 2. veljače 2013. godine, 20 godina nakon uvrštenja prvih hrvatskih područja na popis Ramsarske konvencije, Park prirode “Vransko jezero“ proglašeno je petim hrvatskim vlažnim područjem od međunarodne važnosti. Vransko jezero, kao najveće prirodno, boćato stalno vodeno tijelo u Hrvatskoj, od iznimne je važnosti za brojne ugrožene i u Europi rijetke vrste ptica. Svoj dom, tijekom barem jednog dijela životnog ciklusa, na Vranskom jezeru je pronašlo 60% ukupne faune ptica Hrvatske, od kojih je čak 136 vrsta ugroženo na globalnoj, europskoj ili nacionalnoj razini. Za pojedine vrste ptica, kao što su čaplja danguba (Ardea purpurea) i mali vranac (Phalacrocorax pygmeus), ovo područje je jedino preostalo gnjezdilište u Hrvatskoj.

Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, kao nadležno tijelo za poslove zaštite prirode i žarišna točka za provedbu ove konvencije u Republici Hrvatskoj, svake godine, pa tako i ove, obilježava Svjetski dan vlažnih područja. Također, već više godina taj se dan obilježava i u Parku prirode „Lonjsko polje“ kroz događanja pod naslovom „Život na rubu močvare“, u Parku prirode „Kopački rit“ prigodnim događanjima te drugdje.

Konvencija o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa (Bernska konvencija) je obvezujući međunarodni pravni instrument u području zaštite prirode, koji pokriva prirodnu baštinu europskog kontinenta i nekih država Afrike. Ima za cilj očuvati divlje životinje i biljke te njihova prirodna staništa i poticati europsku suradnju na tom polju, a osobiti naglasak stavlja se na potrebu zaštite ugroženih staništa i osjetljivih vrsta, uključujući migratorne vrste.

Države stranke Bernske konvencije moraju poduzimati mjere u svrhu:

• promicanja nacionalnih politika za očuvanje divljih životinja i biljaka te njihovih prirodnih staništa
• osiguravanja zaštite divljih životinja i biljaka u planskim i razvojnim politikama te mjerama protiv onečišćenja
• promoviranja edukacije i razmjene informacija o potrebi očuvanja divljih životinja i biljaka te njihovih prirodnih staništa
• poticanja i koordinacije istraživanja povezanih s ciljevima Konvencije.

Države stranke dužne su surađivati kako bi se pojačala učinkovitost ovih mjera kroz koordinaciju aktivnosti za zaštitu migratornih vrsta te razmjenu informacija i iskustava.

Bernska konvencija otvorena je za potpis 1979. godine u Bernu u Švicarskoj, a stupila na snagu 1982. godine nakon ratifikacije u pet država. Trenutno ima 51 državu stranku. Tijela Konvencije su Stalni odbor (Standing Committee) koji zasjeda svake godine, a čine ga delegacije svih država stranaka, Upravni odbor (Bureau) te Tajništvo (Secretariat) smješteno u Strasbourgu u Francuskoj. Osim toga, u sklopu Bernske konvencije djeluju i stručne skupine (Groups of Experts) za:

• zaštitu vodozemaca i gmazova, ptica, beskralješnjaka, biljaka i gljiva,
• zaštićena područja i ekološke mreže
• strane invazivne vrste
• velike zvijeri
• klimatske promjene i biološku raznolikost
• otočnu biološku raznolikost i dr.

Republika Hrvatska stranka je Bernske konvencije od 2000. godine (Zakon o potvrđivanju Konvencije o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa (Bernska kovencija) (NN - Međunarodni ugovori 06/2000). Predstavnici Republike Hrvatske redovito sudjeluju na sastancima Stalnog odbora i stručnih skupina.

Konvencija o zaštiti migratornih vrsta divljih životinja (eng. Convention on the Conservation of Migratory Species of Wild Animals), poznata po nazivom CMS ili Bonska Konvencija, jedan je od temeljnih propisa iz područja zaštite prirode, nastao s ciljem očuvanja migratornih vrsta divljih životinja u čitavom području njihova rasprostranjenja.

Konvenciji je do sada pristupilo 119 država svijeta. Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju u svibnju 2000. godine te postala punopravna stranka u listopadu iste godine.

CMS predstavlja okvir unutar kojeg države članice mogu poduzimati mjere zaštite i očuvanja migratornih vrsta i njihovih staništa na globalnoj razini.

Ugrožene migratorne vrste kojima prijeti izumiranje uvrštene se na Dodatak I Konvencije.  Države potpisnice Konvencije obvezale su se za njih osigurati mjere stroge zaštite, osigurati očuvanje i/ili restauraciju staništa, te ublažiti prepreke na migracijskim putevima. Konvencija također potiče izravnu međudržavnu suradnju kod očuvanja pojedinih vrsta.

Za one migratorne vrste čije je očuvanje u prirodi ovisno o međudržavnoj suradnji uvrštene su na Dodatak II Konvencije. U cilju njihovog očuvanja države sklapaju zasebne međunarodne ugovore.

Konvencija tako služi kao pravni okvir koji omogućuje zasebne međunarodne instrumente za očuvanje migratornih vrsta ili najčešće skupina vrsta u čitavom području rasprostranjenja. Države ne moraju biti stranke Konvencije kako bi se priključile takvim instrumentima. Takvi međunarodni instrumenti mogu biti u formi Sporazuma kao pravno obvezujućih međunarodnih ugovora ili manje obvezujućih instrumenata poput memoranduma o razumijevanju, kojima se osigurava da države područja rasprostranjenja predmetnih vrsta ili skupina vrsta poduzimaju kratkoročne i/ili dugoročne mjere zaštite i očuvanja.

Sporazumi kojih je Republika Hrvatska stranka

Sporazum o zaštiti afričko-eurazijskih migratornih ptica močvarica (AEWA)
Sporazum o zaštiti europskih populacija šišmiša (EUROBATS)
Sporazum o zaštiti kitova (Cetacea) u Crno moru, Sredozemnom moru i susjednom atlanskom području (ACCOBAMS)

Memorandumi o razumijevanju kojih je Republika Hrvatska potpisnica

Memorandum o razumijevanju s mjerama zaštite tankokljunog podzviždača (Numenius tenuirostris)
Memorandum o razumijevanju s zaštitom i upravljanjem srednjeeuropskom populacijom droplje (Otis tarda)

Više o CMS Konvenciji

Sporazum o zaštiti kitova (Cetacea) u Crnom moru, Sredozemnom moru i susjednom Atlanskom području (ACCOBAMS) u okviru Konvencije o zaštiti migratornih vrsta divljih životinja, potpisan je u studenom 1996. godine u Monaku. Sporazum je stupio na snagu u lipnju 2001. godine. Od ukupno 28 država čij je teritorij obuhvaćen ovim sporazumom, ratificirale su ga 23 države uključujući i Republiku Hrvatsku od 2000. godine (NN-Međunarodni ugovori 06/2000).

Osnovni cilj ovog Sporazuma je osigurati opstanak vrsta iz reda Cetacea (dupini, kitovi) na način da se smanje uzroci njihove ugroženosti. Naime, dupini i drugi kitovi ove regije ugroženi su ribarenjem, uništavanjem staništa i onečišćenjem mora. Države stranke Sporazuma se stoga obvezuju zaštititi ove vrste uspostavom mreže morskih područja koja su osiguravaju hranilišta ili mjesta za razmnožavanje i podizanje mladih. Također se obvezuju donijeti zakonske propise kojima će se na najmanju mjeru svesti slučajno i namjerno hvatanje od strane brodova koji plove pod njihovom zastavom ili jurisdikcijom. Osim toga, države potpisnice obvezne su provoditi istraživanja i praćenje kitova, uspostaviti programe za prikupljanje i razdiobu informacija, obuku i obrazovanje te uspostaviti mjere intervencije za hitne slučajeve.

U Jadranskom moru se pojavljuje devet vrsta kitova od kojih su većinom zalutale jednike iz Sredozemnog mora. Svega dvije vrste: dobri dupin (Tursiops truncatus) i obični dupin (Delphinus delphis), naše su zavičajne vrste te su uz sve ostale vrste kitova (Cetacea) koje se prirodno pojave u Jadranu strogo zaštićene temeljem Zakona o zaštiti prirode.

Sporazum o zaštiti afričko-euroazijskih migratornih ptica močvarica (AEWA) (eng. Agreement on the Conservation of African-Eurasian Migratory Waterbirds) najveći je sporazum u sklopu Konvencije o zaštiti migratornih vrsta divljih životinja (CMS). Obuhvaća 119 država na području Europe, dijela Azije i Kanade, srednjeg Istoka i Afrike. Zaključno sa 1. listopadom 2013. godine, 71 država i Europska unija su potpisnice Sporazuma. Republika Hrvatska potpisnica je ovog Sporazuma od 2000. godine (NN-Međunarodni ugovori 06/2000).

Cilj Sporazuma je očuvati migratorne ptice močvarice i njihova staništa na čitavom području selidbenih putova.

AEWA obuhvaća 255 vrsta ptica selica koje su ovisne o močvarama u barem jednom dijelu svog godišnjeg ciklusa, a uključuje plijenore, gnjurce, pelikane, vrance, čaplje, rode, kokošice, ibise, žličarke, plamence, patke, guske, labudove, ždralove, ćurline, galebove, čigre, njorke, fetone, brzane, pa čak i južnoafričke pingvine.

Više područja u Hrvatskoj ima međunarodnu važnost kao staništa za migratorne ptice močvarice, dok su hrvatske populacije pojedinih vrsta npr. patke njorke, morskog vranca i malog vranca te crne rode značajne su na europskom nivou.

Zaštita migratornih ptica zahtjeva suradnju među državama a AEWA predstavlja platformu na koji se odvija suradnja i koordinacija međunarodnih aktivnosti. Djelovanje Sporazuma provodi se temeljem Akcijskog plana, koji obuhvaća smjernice potrebne za zaštitu vrsta i staništa, upravljanje ljudskim djelatnostima, istraživanje i monitoring te edukaciju.

Tajništvo Sporazuma koordinira provedbu Akcijskog plana, organizira sastanke i promiče Sporazum među državama koje se nalaze na njegovom području. Tehnički odbor pruža znanstvene i tehničke savjete i preporuke vezane uz Akcijski plan, provedbu Sporazuma i planirana istraživanjima.

Svjetski dan ptica selica

AEWA je 2006. godine pokrenuo globalnu akciju "Svjetski dan ptica selica" sa svrhom upoznavanja javnosti o važnosti zaštite ptica selica. Taj dan se obilježava u čitavom svijetu drugog vikenda u svibnju, kada se organiziraju edukacijski programi, promatranje ptica, festivali, likovna natjecanja i druge aktivnosti na koje se poziva javnost na sudjelovanje. Za svaku je godinu odabrana zasebna tema: ptice kao ambasadori biološke raznolikosti, prepreke selidbama, zaštita najugroženijih vrsta.

Svjetski dan ptica selica 2012.

Svake godine drugog vikenda u svibnju obilježava se Svjetski dan ptica selica (World Migratory Bird Day) radi informiranja javnosti o potrebi zaštite ptica selica i njihovih staništa.

Ovaj događaj je potaknut 2006. godine od strane Tajništva Sporazuma o zaštiti afričko-euroazijskih migratornih ptica močvarica (AEWA) i Konvencije o zaštiti migratornih vrsta divljih životinja (CMS-Bonnska konvencija), a nadovezuje se na već postojeću inicijativu Sjedinjenih Američkih Država iz 1993. godine, kojom je SAD pokrenuo obilježavanje Međunarodnog dana ptica selica (International Migratory Bird Day).

Na svom epskom putovanju dugom tisuće kilometara, ptice selice povezuju različite kontinente, kulture i ljude. Upravo ovogodišnja tema Ptice selice i ljudi – zajedno kroz vrijeme želi naglasiti nevjerojatan odnos koji se razvija između ptica selica i ljudi.

Tijekom stoljeća čovječanstvo je bilo zadivljeno pticama selicama koje su u mnogim drevnim kulturama bile prisutne u obliku simbola ili legendi. Razni umjetnici, glazbenici, pjesnici i kreatori oduvijek su koristili ptice selice kao nepresušni izvor inspiracije za svoja djela.

Ptice selice su jedna od najosjetljivijih skupina životinja jer njihov životni ciklus uključuje nekoliko tipova staništa. Od velike su im važnosti močvarna staništa koja predstavljaju mjesta gdje se ptice gnijezde, hrane ili odmaraju. Onečišćenje okoliša, promjena klimatskih uvjeta i razne ljudske aktivnosti, uključujući neprimjereno korištenje zemljišta i neodrživi lov, ozbiljna su prijetnja opstanku migratornih vrsta ptica u cijelome svijetu. Ljudske tvorevine, kao što su zgrade, rasvjeta u gradovima, dalekovodi i vjetroelektrane, često predstavljaju prepreke i opasnost na njihovim migracijskim putovanjima.

Fenomen selidbe ptica je ključan za život na Zemlji, jer su ptice selice pokazatelji stanja bioraznolikosti, ekosustava i klimatskih promjena. Ptice selice također doprinose uslugama ekosustava (ecosystem sevices), kao što je npr. oprašivanje, o kojima ovisi i naš opstanak. Stoga, kako bismo i u budućnosti održali uzajamnu povezanost ptica selica i ljudi, moramo postati svjesni našeg neodgovornog ponašanja koje može ugroziti ptice.

EUROBATS - Sporazum o zaštiti europskih populacija šišmiša (engl. Agreement on the Conservation of Populations of European Bats) stupio je na snagu 1994. godine, a trenutno broji 35 država članica. Jedan je od sporazuma pod okriljem Konvencije o zaštiti migratornih vrsta divljih životinja (CMS), čiji je cilj osigurati aktivnu zaštitu ugroženih migratornih životinjskih vrsta preko čitavog područja njihovog rasprostranjenja.

EUROBATS sporazum štiti sve 52 vrste šišmiša koje se pojavljuju na području Europe, kroz zakonodavstvo, edukaciju, provedbu mjera zaštite i međunarodnu suradnju među državama strankama, ali i onima koje još nisu pristupile Sporazumu. U geografskom smislu Sporazum pokriva područje zapadnog Palearktika.

Provedbu EUROBATS sporazuma koordinira Tajništvo (EUROBATS Secretariat) smješteno u Bonnu u Njemačkoj. Sve odluke i rezolucije čija je provedba obveza za države stranke donose se i usvajaju na Sastancima stranaka (Meeting of Parties - MoP). Savjetodavni odbor (Advisory Committee) zadužen je za provedbu Akcijskog plana koji se donosi na Sastancima stranaka, praćenje stanja populacija šišmiša, pravovremenu uspostavu mjera za rješavanje problema kada se oni pojave te provedbu međunarodnih aktivnosti i suradnje. Stalni odbor Sporazuma (Standing Committee) odgovoran je za administrativna i financijska pitanja u razdoblju između dva Sastanka stranaka.

Republika Hrvatska je stranka Sporazuma o zaštiti europskih populacija šišmiša od 2000. godine, kada je donesen i Zakon o potvrđivanju Sporazuma o zaštiti šišmiša u Europi (EUROBATS) (NN-Međunarodni ugovori 06/2000). Predstavnici Republike Hrvatske sudjeluju na Sastancima stranaka i sastancima Savjetodavnog odbora, a o provedbi EUROBATS sporazuma u RH podnose se nacionalna izvješća prije svakog Sastanka stranaka.

U Republici Hrvatskoj svih 35 vrsta šišmiša koje redovito obitavaju u našoj zemlji, ali i sve ostale vrste šišmiša koje se prirodno pojave na teritoriju RH, strogo su zaštićene Zakonom o zaštiti prirode (NN 80/2013) i Pravilnikom o strogo zaštićenim vrstama (NN 144/2013), a 17 vrsta nalazi se u Crvenoj knjizi ugroženih sisavaca Hrvatske. Obveza provedbe strogih mjera zaštite svih vrsta šišmiša proizlazi iz EUROBATS sporazuma, ali i ostalih međunarodnih sporazuma kojih je Republika Hrvatska stranka, kao i iz odredbi Direktive 92/43/EEZ o zaštiti prirodnih staništa i divljih biljnih i životinjskih vrsta.

Zemlje članice Vijeća Europe donijele su Konvenciju o europskim krajobrazima u Firenci 2000. godine, kao prvi međunarodni ugovor čiji je isključivi predmet zaštita, upravljanje i jačanje europskog krajobraza.

Krajobraz ima važnu ulogu javnog interesa na području kulture, ekologije, okoliša i društva te predstavlja bogatstvo koje pogoduje gospodarskoj aktivnosti, posebno turizmu. Kao vrlo važan čimbenik za dobrobit pojedinca i društva te kvalitetu života, krajobraz igra važnu ulogu u ostvarenju čovjekovih težnji i jačanju europskog identiteta.

Nažalost, razvoj poljoprivrede, šumarstva, industrijskih i rudarskih proizvodnih metoda, te regionalnog planiranja, urbanističkog planiranja, prometa, infrastrukture, turizma i rekreacije te promjene u svjetskom gospodarstvu često oštećuju krajobraze ili brišu njihova specifična obilježja.

Svrha Konvencije je promicati krajobraznu zaštitu, upravljanje i planiranje europskih krajobraza te organizirati europsku suradnju o pitanjima krajobraza.

Obuhvat Konvencije vrlo je velik: Konvencija se odnosi na cjelokupni teritorij stranaka i obuhvaća prirodna, ruralna, gradska i prigradska područja, uključujući kopno, područja kopnenih voda i morska područja.

Konvencija se bavi svakodnevnim ili degradiranim krajobrazima kao i onima koji se mogu smatrati iznimnim. Drugim riječima, Konvencija priznaje važnost svih krajobraza, a ne samo iznimnih krajobraza, s obzirom na njihov odlučujući utjecaj na kvalitetu života, te s obzirom na činjenicu da zaslužuju pažnju u sklopu krajobrazne politike.

Iako pojedinac nesumnjivo ima svoju ulogu u očuvanju kvalitete krajobraza, određivanje općeg okvira za zaštitu kvalitete krajobraza u nadležnosti je javnih vlasti. Članice konvencije obvezale su se na provedbu sljedećih mjera na nacionalnoj razini:

Opće mjere

1. Priznavanje zakonom krajobraza kao bitne sastavnice čovjekovog okruženju, izraz raznolikosti zajedničke kulturne i prirodne baštine, te temelj identiteta područja.
2. Uspostava i provedba krajobraznih politika koje imaju za cilj zaštitu, upravljanje i planiranje krajobraza.
3. Uspostava postupaka sudjelovanja javnosti, lokalnih i regionalnih vlasti te drugih stranaka koje su zainteresirane za određivanje i provedbu krajobraznih politika.
4. Ugrađivanje krajobraza u svoje politike regionalnog i urbanističkog planiranja, te u svoje kulturne, okolišne, poljoprivredne, socijalne i gospodarske politike, kao i u sve druge politike koje bi mogle izravno ili neizravno utjecati na krajobraz.

Posebne mjere

1. Upozoravanje civilnog društva, privatnih organizacija i javnih vlasti na vrijednosti krajobraza, njihovu ulogu te promjene u njima.
2. Poticanje obuke stručnjaka za ocjenjivanje krajobraza i radnje koje se u njima odvijaju, višedisciplinarnih programa obuke za krajobraznu politiku, zaštitu, upravljanje i planiranje krajobraza za stručnjake iz privatnog i javnog sektora i udruge, školskih i sveučilišnih tečajeva iz odgovarajućih područja, baveći se vrijednostima koje se pridaju krajobrazima i pitanjima u vezi s njihovom zaštitom, upravljanjem i planiranjem.
3. Angažiranje pomoći svih zainteresiranih stranaka s ciljem unapređivanja znanja o krajobrazima i osiguranja da se postupci prepoznavanja i procjene vode razmjenom iskustava i metodologije između ugovornih stranaka na europskoj razini.
4. Određivanje ciljeva kvalitete za identifikaciju i procjenu krajobraza, i to nakon postupka sudjelovanja javnosti.
5. Provedba krajobraznih politika putem uvođenja instrumenata s ciljem zaštite, upravljanja i/ili planiranja krajobraza.

Međunarodna konvencija o regulaciji kitolova otvorena je za potpisivanje 2. prosinca 1946. u Washingtonu DC, Sjedinjene Američke Države. Do danas je Konvenciju ratificiralo 89 zemalja ugovornih stranaka (od toga 26 država članica EU).

Depozitar Konvencije je Vlada Sjedinjenih Američkih Država, a o provođenju Konvencije brine se Međunarodna komisija za kitolov (IWC) sastavljena od predstavnika država ugovornih stranaka.

Osnovni ciljevi Međunarodne konvencije o regulaciji kitolova su:

• Određivanje posebnih područja koja će se zaštititi kao utočišta populacija ugroženih vrsta kitova
• Osiguravanje pravilne zaštite svih vrsta kitova od prekomjernog izlova kao industrijske grane
• Primjerena regulacija kitolova koja dopušta obnovu određenih populacija ugroženih kitova, te samim time i sprečavanje dovođenja pojedinih vrsta kitova na rub izumiranja
• Postizanje zajedničkog interesa za dostizanje optimalnog stupnja brojnosti određenih populacija kitova što je prije moguće, bez stvaranja ekonomskih i hranidbenih poteškoća.

O provođenju Konvencije brine se Međunarodna komisija za kitolov (IWC), a sjedište Tajništva Komisije je u Cambridge-u u Ujedinjenoj Kraljevini Velike Britanije i Sjeverne Irske. Osnovni zadatak Međunarodne komisije za kitolov je kontinuirani nadzor i po potrebi revizija mjera određenih Dodatkom Konvencije koji regulira provođenje kitolova u svijetu.

Svaka država stranka Konvencije, u skladu s člankom 3. Konvencije ima pravo imenovati jednog povjerenika (commissioner) koji zastupa svoju državu na sastancima Međunarodne komisija za kitolov.

Republika Hrvatska postala je punopravna stranka Međunarodne konvencije za regulaciju kitolova 10. siječnja 2007. godine - Zakon o potvrđivanju Međunarodne konvencije o regulaciji kitolova (NN-Međunarodni ugovori 6/06).

Protokol o posebno zaštićenim područjima Sredozemnog mora i biološkoj raznolikosti (Protocol Concerning Specially Protected Areas and Biological Diversity Mediterranean – SPA/BD Protocol) u okviru Konvenciju o zaštiti morskog okoliša i obalnog područja Sredozemlja (Barcelonska konvencija), je dokument koji uspostavlja okvir za zaštitu i očuvanje bioraznolikosti vrijednih područja u Sredozemnom moru.  SPA/BD Protokol je osnovni alat za implementaciju Konvencije o biološkoj raznolikosti na Mediteranu vezan uz održivo upravljanje bioraznolikošću obalnih i morskih područja. SPA/BD Protokol je donesen 1982., a potom je zamijenjen novim u sklopu izmjene Mediteranskog sustava 1995. godine. U Republici Hrvatskoj Protokol je stupio na snagu 12. svibnja 2002. godine (NN-Međunarodni ugovori 11/2001).

Protokol predviđa tri glavna elementa kako bi se osiguralo očuvanje bioraznolikosti u Sredozemlju:

• stvaranje, zaštita i upravljanje posebno zaštićenih područja (SPA)
• uspostava popisa posebno zaštićenih područja značajnih za Sredozemlje (SPAMI)
• zaštita i očuvanje vrsta.

U okviru (Mediteranskog akcijskog plana) (MAP) djeluju centri za regionalne aktivnosti (RAC) koji koordiniraju provedbu pojedinih protokola Barcelonske konvencije. Centar regionalnih aktivnosti za posebno zaštićena područja (Regional Activity Centre Specially Protected Areas RAC/SPA) osigurava pomoć mediteranskim zemljama u provedbi obveza prema SPA/BD Protokolu, osobito u odnosu na razvoj i promicanje posebno zaštićenih područja (SPA) i morsku i obalnu bioraznolikosti. Centar izrađuje planove upravljanja, informacijske alate za praćenje stanja (monitoring), razvija svijest o zaštiti prirodnih vrijednosti te sudjeluje u razmjeni informacija između stručnjaka, međunarodnih institucija i nevladinih udruga.

Više o Centru RAC/SPA