Sektori izvan sustava trgovanja emisijskim jedinicama (non-ETS)

Europska unija i njezine države članice imaju obvezu smanjenja emisija stakleničkih plinova za 20 % do 2020. godine u odnosu na emisije iz bazne 1990. godine. Osim smanjenja emisija stakleničkih plinova, specifični cilj je i povećati udio obnovljivih izvora energije u konačnoj potrošnji energije na 20 % te za 20 % povećati energetsku učinkovitost. 

Obvezu smanjenja emisija za 20 % na razini Europske unije države članice provode zajednički, putem sustava trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova (EU ETS). Za EU ETS sustav uspostavljena je zajednička kvota te su u njega uključena i 53 postrojenja iz Republike Hrvatske. 

Za emisije i sektore koji nisu obuhvaćeni EU ETS sustavom (dio industrijskih procesa, uporaba otapala i drugih proizvoda, poljoprivreda, šumarstvo, gospodarenje otpadom, kućanstva i usluge, promet itd.), za države članice i Republiku Hrvatsku je određena godišnja nacionalna kvota koja se ne smije prekoračiti. Ta je kvota uspostavljena temeljem solidarnosti između država članica Europske unije, a prema kojoj je Republici Hrvatskoj do 2020. godine dopušten rast emisija stakleničkih plinova iz ovih sektora do 11 % u odnosu na razinu emisija u 2005. godini. 

Odluka br. 406/2009/EZ Europskog parlamenta i Vijeća propisuje način i raspodjelu napora koje poduzimaju države članice Europske unije radi smanjenja emisija stakleničkih plinova, a s ciljem ostvarenja ciljeva Zajednice vezanih za smanjenje emisija stakleničkih plinova do 2020. godine. 

Zakon o zaštiti zraka (NN, br. 130/11, 47/14) regulira izvršenje obveza Republike Hrvatske u odnosu na zadržavanje emisija stakleničkih plinova u okviru godišnje nacionalne kvote za sektore izvan sustava trgovanja te je Zakonom propisana nadležnost nad sektorskim emisijama nadležnim tijelima državne uprave. Ministarstvo zaštite okoliša i prirode kontrolira izvršenje navedene obveze i predlaže, u slučaju potrebe, dodatne mjere. 

Isto tako provode se mjere smanjenja emisija stakleničkih plinova utvrđene Planom zaštite zraka, ozonskog sloja i ublažavanja klimatskih promjena u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2013. do 2017. (NN, br. 139/2013). 

Pariški sporazum koji je usvojen u prosincu 2015. godine utvrđuje obveze smanjenja emisija stakleničkih plinova za sve države svijeta i primjenjivat će se od 2020. godine. 

Pariškim sporazumom Republika Hrvatska se obvezala provoditi mjere u okviru EU obveza. S obzirom na to da Europska unija svoje obveze planira provoditi zajednički, Europska komisija predložila je da sve države članice Europske unije zajedno smanje emisije CO₂ do 2030. godine za najmanje 40 % u odnosu na razinu iz 1990. godine. 

Taj cilj za Europsku uniju i njezine države članice je utvrđen Zaključcima Europskog vijeća od 23. listopada 2014. godine o Okviru klimatske i energetske politike do 2030. godine. Sektori koji su uključeni u sustav trgovanja emisijama stakleničkih plinova Europske unije (EU ETS), trebat će smanjiti emisije do 43 % u odnosu na 2005. godinu, a sektori koji su izvan sustava ETS-a, trebat će smanjiti emisije stakleničkih plinova do 30 % u odnosu na 2005. godinu i to je potrebno transponirati u ciljeve država članica. 

Sve države članice Europske unije će trebati doprinijeti ukupnom smanjenju emisija stakleničkih plinova u EU do 2030. godine iz sektora izvan sustava trgovanja emisijama stakleničkih plinova. Raspon ciljeva za države članice će se kretati od 0 % do -40 % u odnosu na 2005. godinu, uz primjenu instrumenta fleksibilnosti kako bi se ostvarila ravnoteža između pravednosti i solidarnosti. S tim u vezi, nastavit će se primjenjivati metodologija utvrđivanja nacionalnih ciljeva smanjenja emisija stakleničkih plinova za sektore prema Odluci 406/2009/EZ o raspodjeli napora do 2020. godine, pri čemu se opterećenje raspoređuje na temelju relativnog BDP-a po stanovniku. 

Republika Hrvatska u usporedbi s ostalim članicama Europske unije ima  nisku emisiju CO₂  po stanovniku, ali je, kao i sve ostale države svijeta, ranjiva na klimatske promjene. 

Strategija niskougljičnog razvoja Republike Hrvatske do 2030. godine s pogledom na 2050. godinu, čije se donošenje predviđa do kraja 2016. godine, predstavljat će sveobuhvatnu ekonomsku, razvojnu i okolišnu strategiju koja će kroz inovacije, transfer naprednih tehnologija te značajne strukturne promjene u svim sektorima omogućiti poticanje rasta industrijske proizvodnje, razvoj novih djelatnosti, gospodarske konkurentnosti i stvaranje novih radnih mjesta.