Zaštita klime
Pitanje klimatskih promjena na globalnom planu rješava se Okvirnom konvencijom Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC).
Konvencija je usvojena u New Yorku u svibnju 1992. godine, a potpisana na samitu u Rio de Janeiru u lipnju iste godine.
Konvencija je stupila na snagu 21. ožujka 1994. godine, a danas ima 192 stranke. Do sada je 191 država ratificirala Okvirnu konvenciju UN-a o promjeni klime.
Temeljni cilj Konvencije je „… postignuti stabilizaciju koncentracija stakleničkih plinova u atmosferi na razini koja će spriječiti opasno antropogeno djelovanje na klimatski susutav. Ta razina treba se ostvariti u vremenskom okviru dovoljno dugom da omogući ekosustavu prilagodbu klimatskim promjenama, da se ne ugrozi proizvodnja hrane i da se omogući nastavak ekonomskog razvoja na održiv način“.
Republika Hrvatska postala je stranka Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime (UNFCCC) 1996. godine, donošenjem Zakona o njezinom potvrđivanju u Hrvatskom saboru (NN- Međunarodni ugovori, broj 2/96). Istim zakonom Republika Hrvatska je u skladu s točkom 22. Konvencije, kao zemlja koja prolazi proces prelaska na tržišno gospodarstvo, preuzela opseg svoje odgovornosti u okviru Priloga I. Konvencije.
Na Trećoj Konferenciji stranaka Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC) u Kyotu je 11. prosinca 1997. godine prihvaćen Kyotski protokol kojim industrijalizirane države svijeta postavljaju cilj smanjenja emisije ukupno za 5 %, u razdoblju od 2008. do 2012. godine u odnosu na baznu 1990. godinu. Ciljevi za pojedine države su različiti: od -8 % smanjenja do +10 % povećanja emisije. Obveze smanjenja emisije mogu se postići primjenom domaćih mjera ili u drugim državama korištenjem tzv. mehanizama Kyotskog protokola. Kyotski protokol polazi od činjenice da je s gledišta globalnog zatopljenja svejedno gdje je geografski došlo do emisije, odnosno gdje je emisija smanjena. Kyotskim protokolom uspostavlja se sustav koji omogućava smanjenje emisije uz minimalne troškove, a ujedno dolazi do prijenosa tehnologija i financijskih sredstava u nerazvijene države gdje je primjena mjera najjeftinija.
Kyotski se protokol odnosi na emisije šest stakleničkih plinova: CO2, CH4, N2O, klorofluorougljikovodike (HFC-i, PFC-i) i sumporov heksafluorid (SF6). Emisije država utvrđuju se standardiziranim proračunom. Glavni ponori emisije su porast zalihe ugljika u biomasi šuma, poljoprivrednih usjeva i tla, te uslijed promjena u korištenju zemljišta (još nije operativno prihvaćeno).
Kyotski protokol je stupio na snagu 16. veljače 2005. godine, nakon što je ratificiran od 55 država Priloga I. UNFCCC, a čija emisija ukupno prelazi 55% emisije stranaka Priloga I. (emisija iz 1990. godine).
Od razvijenih država svijeta, Protokolu nije pristupilo nekoliko država među kojima i SAD. Oni koji su suzdržani smatraju da je cilj moguće ostvariti bez postavljanja čvrstih brojčanih obveza za pojedine države, razvojem i prijenosom tehnologija. Smatraju da je ciljeve primjerenije iskazivati preko intenzivnosti emisije stakleničkih plinova, a to je emisija izražena po bruto domaćem proizvodu ili općenito po obimu proizvodnje. Oni koji su suzdržani smatraju da svaka shema koja ne uključuje zemlje u razvoju nije dovoljno učinkovita.
Za Hrvatsku je utvrđeno smanjenje emisije za 5% u odnosu na baznu godinu u razdoblju od 2008. - 2012. godine.
Republika Hrvatska je potpisala Kyotski protokol 11. ožujka 1999. godine kao 78. potpisnica, ali ga nije ratificirala do 2007. zbog pregovora oko bazne godine. Hrvatski sabor je 27. travnja 2007. godine donio Zakon o potvrđivanju Kyotskog protokola uz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime (NN – Međunarodni ugovori, broj 5/2007). Devedesetog dana od dana polaganja isprave o ratifikaciji kod depozitara, Glavnog tajnika UN-a, Hrvatska je postala punopravna članica Protokola, 28. kolovoza 2007. godine.
POST - KYOTSKO RAZDOBLJE I RAD NA DONOŠENJU GLOBALNOG SPORAZUMA O PROMJENI KLIME
Na 18. Konferenciji država stranaka Okvirne konvencije UN-a o promjeni klime i 8. Konferenciji stranaka Kyotskog protokola, održanoj u prosincu 2012. godine u Dohi, Katar, Hrvatska je pristala biti obuhvaćenom amandmanom na Prilog B Kyotskog protokola. Obveze za Republiku Hrvatsku će u drugom obvezujućem razdoblju Kyotskog protokola, od 2013. do 2020. godine, biti ispunjene zajednički od strane Europske unije i njezinih država članica, te Islanda.
Cilj za Republiku Hrvatsku je u Izmjenama i dopunama Kyotskog protokola izražen u okviru cilja Europske unije kao smanjenje emisije stakleničkih plinova za 20% odnosno kao kondicionalni cilj smanjenja emisija za 30% u odnosu na razinu emisije u baznoj 1990. godini do 2020. godine.
Pri tome je postavljen jedinstven EU cilj za sektore obuhvaćene sustavom trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova, ETS. Za članice su nacionalni ciljevi, tj. dozvoljene kvote uspostavljene samo za sektore koji nisu obuhvaćeni sustavom trgovanja, a za Hrvatsku je za te sektore dozvoljen rast emisija za 11% do 2020. godine u odnosu na razine iz 2005. godine.
Na 18. Konferenciji država stranaka UNFCCC u Dohi u prosincu 2012. godine, Vlade su dogovorile žurnije djelovanje u donošenju univerzalnog sporazuma o klimatskim promjenama za sve države stranke Konvencije nakon 2020. godine. Također je dogovoren angažman na pronalasku načina u cilju poduzimanja dodatnih napora na smanjenju emisija prije 2020., kako bi se ostvarilo potrebno smanjenje emisija za ograničavanje rasta temperature za 2°C do 2100. godine.
Usvojen je i vremenski raspored po kojem se donošenje globalnog sporazuma o promjeni klime treba ostvariti do 2015. godine.
Na Konferenciji u Varšavi, u studenome 2013. godine su se nastavili pregovori oko novog globalnog sporazuma, njegovoj formi i strukturi te vremenskog rasporeda vezano za trajanje. EU podržava sporazum u formi protokola kojim bi se sve države obvezle na komparabilne obveze uspostavljene temeljem mjerljivih indikatora. Važan dio o kojem se raspravljalo su i financije tj. vremenski raspored i način na koji će razvijene države osigurati 100 milijardi godišnje za mjere ublaženja i prilagodbu klimatskim promjenama u nerazvijenim državama.
Da bi se ostvarilo ograničenje rasta globalne temperatura za 2°C do 2100. godine potrebno je hitno pojačati mjere smanjenja emisija u razdoblju do 2020., stoga se na ovoj Konferenciji razmatrao proces i mjere za povećanje ambicija kojima bi se 2014. godine, pored stranaka Kyotskog protokola, obuhvatile i druge države, a naročito one s velikim emisijama.
Vezano za novi globalni sporazum u Varšavi je postavljen put za Vlade da rade na nacrtu teksta novog univerzalnog klimatskog sporazuma koji će se nadalje razmatrati na sljedećoj Konferenciji o klimatskim promjenama 2014. godine u Peruu, što predstavlja značajan korak za postizanje konačnog sporazuma u Parizu, 2015. godine. Dogovoren je radni plan za razdoblje do 2015. godine, prema kojem stranke trebaju pojačati nacionalne aktivnosti na definiranju svojih prijedloga obveza te ih dostaviti prije Konferencije u Parizu, a one koje su u mogućnosti već u prvom kvartalu 2015. godine.
Prijedlozi obveza moraju biti izloženi na jasan, transparentan i razumljiv način. Ostvareno je da se pravno obvezujući sporazum odnosi na sve države.
Prepoznavajući problem potencijalnih klimatskih promjena Svjetska meteorološka Organizacija (WMO) i UNEP su 1988. godine osnovali Međuvladino tijelo za klimatske promjene (IPCC - Intergovernmental Panel on Climate Change).
5. Izvješće o procjeni - promjena klime Međuvladinog tijela za klimatske promjene usvojeno je u Stockholmu od 23. do 26. rujna 2013.
Vodeći svjetski znanstvenici na području proučavanja klimatskih promjena su zajednički objavili kako su više nego ikad sigurni da je čovjek glavni krivac za globalno zagrijavanje i upozorili da će se učinak emisije stakleničkih plinova osjećati još stoljećima.
Prema izvješću koje je izradilo Međuvladino tijelo za klimatske promjene (IPCC) usporeni rast globalnih temperatura u posljednjih 15 godina može se objasniti prirodnim varijacijama i taj usporeni trend samo maskira stvarni dugoročni trend zagrijavanja.
Skeptici koji osporavaju tvrdnje da je čovjek kriv za globalno zagrijavanje kao najjači argument koriste upravo činjenicu da se trend zagrijavanja usporio unatoč porastu emisije stakleničkih plinova.
Prema zaključcima IPCC-a, pred Zemljom je, s rastom emisije stakleničkih plinova, daljnji porast temeratura i sve više toplinskih valova, poplava, suša i porast razine mora, a oceani će postati sve kiseliji što će ugroziti morski svijet.
'Ekstremno je vjerojatno da je ljudski utjecaj bio dominantni uzrok zatopljavanja od sredine 20. stoljeća', navodi se u sažetku izvješća objavljenog u petak na kraju sedmodnevne konferencije klimatologa u Stockholmu.
Smisao izvješća je potaknuti vlasti da se okrenu zelenim izvorima energije i smanje potrošnju fosilnih goriva.
'Ekstremno vjerojatno' po tom izvješću znači vjerojatnost od najmanje 95 posto za krivnju čovjeka za globalno zagrijavanje. U izvješću istog odbora iz 2007. vjerojatnost da je čovjek odgovoran za klimatske promjene bila je procijenjena na 90 posto, a 2001. na 66 posto.
Izvješće je rezultat istraživanja stotina znanstvenika.
IPCC je istaknuo da je trend zagrijavanja "nedvojben" i da će njegovi učinci trajati i nakon života današnjih generacija.
'Uvjereni smo da će se, kao rezultat dosadašnje, sadašnje i očekivane buduće emisije ugljičnog dioksida, učinci te emisije osjećati još mnogo stoljeća čak i ako se zaustavi emisija stakleničkih plinova', kaže supredsjedatelj konferencije Thomas Stocker.
Vodeća stručnjakinja UN-a za klimatske promjene Christiana Figueres kaže da izviješće naglašava potrebu za hitnim djelovanjem u borbi protiv globalnog zagrijavanja i podsjeća da su vlade obećale da će do kraja 2015. pristati na dogovor pod okriljem UN-a za ograničavanje emisije stakleničkih plinova.
'Kako bismo izveli čovječanstvo iz vrlo opasne zone, vlade moraju pojačati trenutno djelovanje u pogledu klime i postići sporazum u 2015. koji pomaže jačanju i ubrzavanju globalnog odgovora', kazala je.
Prema izvješću globalne temperature vjerojatno će porasti između 0,3 i 4,8 stupnjeva Celzija do kraja 21. stoljeća. Minimalni očekivani porast temperature postigao bi se samo pod uvjetom da vlade značajno smanje emisiju stakleničkih plinova. Znanstvenici očekuju porast razine mora između 26 i 82 centimetra do kraja stoljeća zbog ubrzanog topljenja leda i širenja vode zbog njezina zagrijavanja što prijeti obalnim gradovima.
U svrhu praćenja i ocjene provedbe te planiranja politike i mjera za ublažavanje i prilagodbu klimatskim promjenama u Republici Hrvatskoj, a sukladno Zakonu o zaštiti zraka (NN 130/11, 47/14) osnovano je Povjerenstvo za međusektorsku koordinaciju za politiku i mjere za ublažavanje i prilagodbu klimatskim promjenama. U Povjerenstvo su imenovani predstavnici nadležnih tijela državne uprave i ostalih relevantnih institucija, agencija i nevladinih udruga, a rad se realizira kroz Koordinacijsku i Tehničku radnu skupinu.
Sastav Povjerenstva i opseg poslova nalaze se u Odluci Vlade RH o osnivanju Povjerenstvo za međusektorsku koordinaciju za politiku i mjere za ublažavanje i prilagodbu klimatskim promjenama (NN 9/2018).
Klimatske promjene već utječu na hrvatsko društvo i gospodarstvo te je potrebno na odgovarajući način tretirati sve buduće projekte i investicije kako bi se smanjio utjecaj na klimatske promjene (smanjiti emisije stakleničkih plinova) i kako bi se prilagodili klimatskim promjenama te ranjivost i rizike sveli na najmanju moguću mjeru.
Imajući to u vidu Europska komisija je izradila smjernice kako obraditi temu klimatskih promjena u postupcima strateške procjene utjecaja na okoliš (SPUO), procjene utjecaja na okoliš (PUO) i ocjene o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš (OPUO).
Smjernice za voditelje projekata: Kako povećati otpornost ranjivih ulaganja na klimatske promjene
Smjernice za uključivanje klimatskih promjena i bioraznolikosti u stratešku procjenu utjecaja na okoliš (SPUO)
Smjernice za uključivanje klimatskih promjena i bioraznolikosti u procjenu utjecaja na okoliš (PUO)