Međunarodno proglašena zaštićena područja
Ramsarska konvencija (Ramsar, 1971.)
Ramsarska konvencija, Konvencija o vlažnim područjima koja su od međunarodnog značaja naročito kao staništa ptica močvarica, donesena je 2. veljače 1971. godine kada su u iranskom crnomorskom mjestu Ramsaru predstavnici 18 zemalja prihvatili tekst dogovora o zaštiti i očuvanju vlažnih područja. Cilj ovog dokumenta je očuvanje onih područja na Zemlji koja su od presudne važnosti za opstanak mnogih biljnih i životinjskih vrsta i njihovih zajednica od kojih mnoge čovjek koristi i u određenoj mjeri ovisi o njima.
Hrvatska je postala stranka Konvencije još 1991. godine, a od tada je na Ramsarski popis uvrstila pet vlažnih područja: Park prirode “Lonjsko polje“, Park prirode “Kopački rit“, Delta rijeke Neretve, Ribnjaci “Crna Mlaka“ i Park prirode “Vransko jezero“. Konvencija obvezuje svaku zemlju potpisnicu na opće očuvanje svih vlažnih područja na svom teritoriju i predstavlja okvir za međunarodnu suradnju u zaštiti i održivom korištenju vlažnih područja. Vlažna područja u Hrvatskoj pokrivaju oko 6,9 % od ukupnog teritorija. Ova područja imaju veliku važnost u selidbi i prezimljavanju mnogih vrsta ptica koje se gnijezde u Srednjoj i Sjevernoj Europi.
- Park prirode Vransko jezero
- Ribnjaci Crna Mlaka
- Delta rijeke Neretve
- Park prirode Kopački rit
- Park prirode Lonjsko Polje
Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine (UNESCO, Pariz, 1972.)
Kulturna i prirodna baština svrstava se u neprocjenjiva i nezamjenjiva dobra, ne samo svake pojedine zemlje već i cjelokupnog čovječanstva. Gubitak bilo kojeg od tih dobara neprocjenjive vrijednosti zbog propadanja ili nestajanja, znači osiromašenje baštine svih naroda svijeta. Dijelovi te baštine, zbog svojih iznimnih osobina, mogu se smatrati dobrima "iznimne univerzalne vrijednosti" i kao takovi zavređuju posebnu zaštitu od opasnosti koje im sve više prijete.
Kako bi osigurale, koliko god je moguće, adekvatnu identifikaciju, zaštitu, očuvanje i prezentaciju svjetske baštine, države članice UNESCO-a usvojile su Konvenciju o svjetskoj baštini 1972. godine.
Stari grad Dubrovnik, Dioklecijanova palača u Splitu te Nacionalni park Plitvička jezera su među prvim lokalitetima u svijetu uvršteni na Listu svjetske baštine još 1979. godine što potvrđuje njihovu prepoznatljivost i vrijednost u svijetu.
- Nacionalni park Plitvička jezera
- Bukove prašume i izvorne bukove šume Karpata i ostalih regija Europe
UNESCO Program "Čovjek i biosfera" (UNESCO, Pariz, 1971.)
UNESCO je pokrenuo Program "Čovjek i biosfera" (Man and the Biosphere - MaB) još 1970. godine, kao međuvladin znanstveni program koji ima za cilj uspostaviti znanstvenu osnovu za unaprjeđenje odnosa između čovjeka i njegova okoliša na globalnoj razini. Program je među prvima u svijetu isticao važnost uspostave ravnoteže između očuvanja biološke raznolikosti s jedne strane i razvojnih potreba lokalne zajednice s druge strane. U sklopu ovog Programa, 1974. godine je počela uspostava svjetske mreže područja koja predstavljaju glavne ekološke sustave na Zemlji, unutar kojih se štiti genetska raznolikost kao preduvjet biološke raznolikosti, te gdje se provode istraživanja ekoloških sustava, praćenje njihova stanja i edukacija. Pojedina područja ove mreže nazivamo rezervatima biosfere, kao međunarodno priznatim područjima unutar UNESCO-ovog MAB Programa koji promoviraju rješenja za skladan odnos između zaštite biološke raznolikosti i njenog održivog korištenja, kroz ispunjavanje tri osnovne funkcije rezervata biosfere:
zaštitnu funkciju - doprinose očuvanju krajobraza, ekoloških sustava, vrsta i genetske varijabilnosti;
razvojnu funkciju - potiču ekonomski i društveni razvoj koji je socio-kulturno i ekološki održiv;
logističku funkciju - osiguravaju podršku istraživanju, praćenju stanja, edukaciji i razmjeni informacija o zaštiti i održivom razvoju na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini.
Sve su ove funkcije prostorno organizirane u rezervatu biosfere kroz tri zone: područje jezgre, zaštitno područje i prijelazno područje.
- Rezervat biosfere Planina Velebit
- HR-HU Prekogranični rezervat biosfere Mura-Drava-Dunav
- Pentalateralni rezervat biosfere Mura - Drava - Dunav
UNESCO Svjetski geopakovi (UNESCO, Pariz, 2015.)
Četiri geoparka s područja Francuske, Njemačke, Grčke i Španjolske 2000. godine osnovali su Europsku mrežu geoparkova. U rujnu 2007. godine na sedmoj sjednici Europske mreže geoparkova, međunarodno su prepoznate hrvatske prirodne vrijednosti te je Papuk postao prvi hrvatski geopark i 30. član Europske mreže. Godine 2015. geoparkovi su postali novi službeni Program UNESCO-a, te danas mreža Svjetskih geoparkova UNESCO-a broji 140 geoparkova diljem svijeta u 38 zemalja.
2019. godine u Parizu, proglašen je novi geopark u Republici Hrvatskoj, Geopark Viški arhipelag.
Mrežu Svjetskih geoparkova UNESCO-a čine područja geološke i geomorfološke baštine od međunarodnog značaja. Cilj programa Svjetskih geoparkova UNESCO-a je zaštita geoloških, geomorfoloških, ali i ostalih vrijednosti geoparka te upravljanje područjem kroz edukaciju i provođenje aktivnosti u skladu s ciljevima održivog razvoja, a na dobrobit lokalne zajednice.
Područja koja postanu članovi Mrežu Svjetskih geoparkova UNESCO-a, taj status dobivaju na četiri godine nakon čega se ponovno vrednuje aktivnosti i rad geoparka (postupak revalidacije), što je vrlo značajan instrument u praćenju kvalitete upravljanja geoparkovima, te inovativan koncept među međunarodno zaštićenim područjima.
- Geopark Papuk
- Geopark Viški arhipelag
- Geopark Biokovo - Imotska jezera
Ramsarska konvencija, Konvencija o vlažnim područjima koja su od međunarodnog značaja naročito kao staništa ptica močvarica, donesena je 2. veljače 1971. godine kada su u iranskom crnomorskom mjestu Ramsaru predstavnici 18 zemalja prihvatili tekst dogovora o zaštiti i očuvanju vlažnih područja. Cilj ovog dokumenta je očuvanje onih područja na Zemlji koja su od presudne važnosti za opstanak mnogih biljnih i životinjskih vrsta i njihovih zajednica od kojih mnoge čovjek koristi i u određenoj mjeri ovisi o njima.
Hrvatska je postala stranka Konvencije još 1991. godine, a od tada je na Ramsarski popis uvrstila pet vlažnih područja: Park prirode “Lonjsko polje“, Park prirode “Kopački rit“, Delta rijeke Neretve, Ribnjaci “Crna Mlaka“ i Park prirode “Vransko jezero“. Konvencija obvezuje svaku zemlju potpisnicu na opće očuvanje svih vlažnih područja na svom teritoriju i predstavlja okvir za međunarodnu suradnju u zaštiti i održivom korištenju vlažnih područja. Vlažna područja u Hrvatskoj pokrivaju oko 6,9 % od ukupnog teritorija. Ova područja imaju veliku važnost u selidbi i prezimljavanju mnogih vrsta ptica koje se gnijezde u Srednjoj i Sjevernoj Europi.
- Park prirode Vransko jezero
- Ribnjaci Crna Mlaka
- Delta rijeke Neretve
- Park prirode Kopački rit
- Park prirode Lonjsko Polje
Konvencija o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine (UNESCO, Pariz, 1972.)
Kulturna i prirodna baština svrstava se u neprocjenjiva i nezamjenjiva dobra, ne samo svake pojedine zemlje već i cjelokupnog čovječanstva. Gubitak bilo kojeg od tih dobara neprocjenjive vrijednosti zbog propadanja ili nestajanja, znači osiromašenje baštine svih naroda svijeta. Dijelovi te baštine, zbog svojih iznimnih osobina, mogu se smatrati dobrima "iznimne univerzalne vrijednosti" i kao takovi zavređuju posebnu zaštitu od opasnosti koje im sve više prijete.
Kako bi osigurale, koliko god je moguće, adekvatnu identifikaciju, zaštitu, očuvanje i prezentaciju svjetske baštine, države članice UNESCO-a usvojile su Konvenciju o svjetskoj baštini 1972. godine.
Stari grad Dubrovnik, Dioklecijanova palača u Splitu te Nacionalni park Plitvička jezera su među prvim lokalitetima u svijetu uvršteni na Listu svjetske baštine još 1979. godine što potvrđuje njihovu prepoznatljivost i vrijednost u svijetu.
- Nacionalni park Plitvička jezera
- Bukove prašume i izvorne bukove šume Karpata i ostalih regija Europe
UNESCO Program "Čovjek i biosfera" (UNESCO, Pariz, 1971.)
UNESCO je pokrenuo Program "Čovjek i biosfera" (Man and the Biosphere - MaB) još 1970. godine, kao međuvladin znanstveni program koji ima za cilj uspostaviti znanstvenu osnovu za unaprjeđenje odnosa između čovjeka i njegova okoliša na globalnoj razini. Program je među prvima u svijetu isticao važnost uspostave ravnoteže između očuvanja biološke raznolikosti s jedne strane i razvojnih potreba lokalne zajednice s druge strane. U sklopu ovog Programa, 1974. godine je počela uspostava svjetske mreže područja koja predstavljaju glavne ekološke sustave na Zemlji, unutar kojih se štiti genetska raznolikost kao preduvjet biološke raznolikosti, te gdje se provode istraživanja ekoloških sustava, praćenje njihova stanja i edukacija. Pojedina područja ove mreže nazivamo rezervatima biosfere, kao međunarodno priznatim područjima unutar UNESCO-ovog MAB Programa koji promoviraju rješenja za skladan odnos između zaštite biološke raznolikosti i njenog održivog korištenja, kroz ispunjavanje tri osnovne funkcije rezervata biosfere:
zaštitnu funkciju - doprinose očuvanju krajobraza, ekoloških sustava, vrsta i genetske varijabilnosti;
razvojnu funkciju - potiču ekonomski i društveni razvoj koji je socio-kulturno i ekološki održiv;
logističku funkciju - osiguravaju podršku istraživanju, praćenju stanja, edukaciji i razmjeni informacija o zaštiti i održivom razvoju na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini.
Sve su ove funkcije prostorno organizirane u rezervatu biosfere kroz tri zone: područje jezgre, zaštitno područje i prijelazno područje.
- Rezervat biosfere Planina Velebit
- HR-HU Prekogranični rezervat biosfere Mura-Drava-Dunav
- Pentalateralni rezervat biosfere Mura - Drava - Dunav
UNESCO Svjetski geopakovi (UNESCO, Pariz, 2015.)
Četiri geoparka s područja Francuske, Njemačke, Grčke i Španjolske 2000. godine osnovali su Europsku mrežu geoparkova. U rujnu 2007. godine na sedmoj sjednici Europske mreže geoparkova, međunarodno su prepoznate hrvatske prirodne vrijednosti te je Papuk postao prvi hrvatski geopark i 30. član Europske mreže. Godine 2015. geoparkovi su postali novi službeni Program UNESCO-a, te danas mreža Svjetskih geoparkova UNESCO-a broji 140 geoparkova diljem svijeta u 38 zemalja.
2019. godine u Parizu, proglašen je novi geopark u Republici Hrvatskoj, Geopark Viški arhipelag.
Mrežu Svjetskih geoparkova UNESCO-a čine područja geološke i geomorfološke baštine od međunarodnog značaja. Cilj programa Svjetskih geoparkova UNESCO-a je zaštita geoloških, geomorfoloških, ali i ostalih vrijednosti geoparka te upravljanje područjem kroz edukaciju i provođenje aktivnosti u skladu s ciljevima održivog razvoja, a na dobrobit lokalne zajednice.
Područja koja postanu članovi Mrežu Svjetskih geoparkova UNESCO-a, taj status dobivaju na četiri godine nakon čega se ponovno vrednuje aktivnosti i rad geoparka (postupak revalidacije), što je vrlo značajan instrument u praćenju kvalitete upravljanja geoparkovima, te inovativan koncept među međunarodno zaštićenim područjima.
- Geopark Papuk
- Geopark Viški arhipelag
- Geopark Biokovo - Imotska jezera